Dođi Gospodine Isuse
ponedjeljak, 15.02.2010.
Ljubi me kakav jesi
Isus: "Poznajem tvoju bijedu, borbe i nevolje tvoje duše, nedostatke i nemoć tvoga tijela. Znam tvoju krhkost i lomnost, tvoje grijehe, i svejedno ti kažem: Daj mi svoje srce.
LJUBI ME KAKAV JESI…
Ako čekaš da budeš anđeo kako bi se prepustio ljubavi, nikad nećeš ljubiti. Iako si plašljiv, preuzeo si obvezu prakticirati vrline. Iako često upadaš u one grijehe koje ne bi želio više činiti,
NE DOPUŠTAM TI DA ME NE LJUBIŠ.
Ljubi me kakav jesi. U svakom trenu i u bilo kojoj situaciji, u gorljivosti ili suhoći, u vjernosti ili nevjernosti, ljubi me…kakav jesi…Hoću ljubav tvog siromašnog srca.
AKO ČEKAŠ DA BUDEŠ SAVRŠEN, NEĆEŠ ME NIKADA LJUBITI.
Zar ja ne bih mogao stvoriti od svakog zrna pijeska po jednog anđela blistavog čistoćom, plemenitošću i ljubavlju? Nisam li ja svemoguć? I ako mi se sviđa ostaviti na ništa ona predivna bića i više voljeti siromašnu ljubav tvoga srca, nisam li ja gospodar svoje ljubavi? Pusti me da ljubim, hoću tvoje srce.
S VREMENOM ĆU TE SIGURNO PROMIJENITI, ALI ZA SADA TE LJUBIM TAKVOG KAKAV JESI…
DANAS STOJIM NA VRATIMA TVOGA SRCA kao prosjak: ja, Kralj kraljeva. Kucam i čekam; požuri mi otvoriti. Nemoj trnuti svoju bijedu: kad bi ti poznavao savršeno svoje siromaštvo, umro bi od bola.
RAČUNAM NA TEBE, DARUJ MI RADOST…
Ne brini se ako ne posjeduješ vrline; dat ću ti svoje. Kad budeš morao trpjeti, dat ću ti snage. Dao si mi ljubav, dat ću ti da znaš ljubiti više no što možeš sanjati… Ali sjeti se…
LJUBI ME KAKAV JESI…
DAO SAM TI SVOJU MAJKU; DOPUSTI NEKA PROĐE, dopusti neka prođe sve iz njezinog srca - tako čistog. Bilo što da se dogodi, nemoj čekati biti svet kako bi se prepustio ljubavi, jer me ne bi ljubio nikada.
Idi…
LJUBI ME KAKAV JESI!"
Kako može duša, tako nesavršena kao moja, težiti za posjedovanjem punine ljubavi?...
O Isuse, moj prvi, moj jedini Prijatelju, ti kojega jedino Ijubim, kaži mi kakva je to tajna? ... Zašto ne zadržavaš te beskrajne težnje za velike duše,
za orlove koji lebde u visinama? ... Ja pak sebe smatram slabom ptičicom koja je pokrivena samo lakim pahuljicama; ja nisam orao, ja imam
samo njegove oči i srce, jer se usprkos svojoj skrajnjoj sićušnosti usuđujem gledati u božansko Sunce, sunce ljubavi, i moje srce osjeća u sebi sve
težnje orla. Ptičica bi htjela letjeti prema tome sjajnom Suncu koje je očarava oči, htjela bi oponašati svoju braću orlove koji se uzdižu do božanskoga ognjišta Presvetoga Trojstva ... Jao !
Sve što može učiniti, to je da zamahne svojim malim krilima, ali poletjeti - to nije u njezinoj ograničenoj moći!
nedjelja, 14.02.2010.
"Ovo je krv moja." Mt 26,28
"Kad dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu goljeni, nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda". (Iv 19, 34)
Kristovo je Srce uvijek bilo otvoreno za svako dijete, svakog čovjeka, a posebno trpećeg. No unatoč svemu, Isusu to nije bilo dovoljno, htio je da Njegovo Srce bude probodeno do kraja, do posljednje kapi Krvi.
"(...) odmah poteče krv i voda."
Dopustiti probosti se..
Iza simbolike izlijevanja krvi i vode iz Kristova boka krije se velika istina: da bi se dalo novi život, treba proživjeti trenutak probadanja vlastitog srca. Čovjek koji se zatvara, vrti oko samoga sebe i reagira na druge kao jež, nikada neće biti u stanju istinski ljubiti i biti u zajedništvu s drugima onakav kakav uistinu jest. Ako želiš ljubiti, ne možeš biti poput kišobrana koji odbija kapljice kiše, nego trebaš dopustiti da te probodu, probiju.
Častiti Krv prolivenu kod probadanja boka kopljem znači svjesno dopustiti probosti se, zajedno s Kristom.
Ljubiti u tako teškim okolnostima znači davati svoju krv, a to možemo samo onda kada sa svojom krvlju dajemo Kristovu Krv. Dokle god budemo davali najprije svoju dobrotu, svoju ljubav, nećemo dugo izdržati, iscrpst ćemo se i nikada nećemo moći "spasiti" čovjeka. Ali, kada sa svojom krvlju budemo davali Kristovu Krv, tada ćemo imati neiscrpivu snagu, tada će On preko nas ljubiti.
Govor o križu
Kršćanin ne smije samo primiti trpljenje: on ga mora posvetiti. Ništa tako lako ne postaje ne-sveto kao trpljenje.
Ako se samo zadovoljimo time da ga primimo, trpljenje ne koristi ništa našim dušama osim što ih, možda, otvrdne. Samo podnošenje nije nikakvo posvećenje. Prava askeza nije samo štovanje jakosti. Možemo se strogo odricati radi krivog razloga i svršiti tako da se silno sviđamo sami sebi zbog svojega samoodricanja.
Trpljenje se posvećuje Bogu vjerom - ne vjerom u trpljenje, nego vjerom u Boga. Prihvatiti trpljenje hladno, primiti teret zlosretne, neizbježive i neshvatljive nužde i junački je nositi, nije nikakvo posvećenje.
Neki ljudi vjeruju u silu i vrijednost trpljenja. Ali njihova je vjera samo varka. Trpljenje nema nikakve snage ni vrijednosti samo po sebi.
Ono vrijedi samo kao kušnja vjere. Što ako naša vjera padne u kušnji? Da li je tada dobro trpjeti? Što ako ulazimo jakom vjerom u trpljenje, a tada otkrijemo da nas trpljenje uništava?
Vjerovati u trpljenje je oholost: ali trpjeti, vjerujući u Boga, jest poniznost. Jer oholost nam može reći da smo dovoljno jaki da trpimo, da je trpljenje dobro za nas, jer smo mi dobri. Poniznost nam kaže da je trpljenje neko zlo komu se uvijek moramo nadati u svom životu zbog zla koje je u nama. Ali i vjera znade da Božje milosrđe dobivaju oni koji Ga traže u trpljenju, i da Njegovom milošću možemo nadvladati zlo dobrim. Trpljenje, dakle, postaje djelomično dobro, po dobru koje nas osposobljava da obilnije primimo Božje milosrđe. Ono nas ne čini dobrima samo po sebi, nego nas osposobljava da postanemo bolji nego smo sada. Na taj način, ono što posvećujemo Bogu u trpljenju nije naše trpljenje nego mi sami.
T. Merton
subota, 13.02.2010.
Čovjek i brdo
Brda su uvijek privlačila čovjeka. Zato jer je brdo opasno i neraspoloživo, privlači čovjeka sebi gore. Mali čovjek želi "pokoriti" veliko brdo. Kada se jednom popne na njegov vrh, oni su jedno, brdo i čovjek. Silazak bi jedino opet mogao stvoriti poteškoće. Brdo je nešto sveto. O tome svjedoče mnogobrojni doživljaji i izvješća mistika. U Bibliji se važni susreti s Bogom odigravaju na brdima: brdu Horeb, brdu Tabor gdje se Isus objavio, na Golgoti gdje je Isus umro.
Mauritius Wilde
Dobrotvorna ljubav
Ako ljubim svoga brata savršenom ljubavi, željet ću da bude slobodan od svake ljubavi osim Božje. Među svim ljubavima, jedino dobrotvorna ljubav - karitas nije posvojna (ne želi posjedovati), jer ona jedina ne želi da bude posjedovana. Dobrotvorna ljubav traži najveće dobro onoga koga ljubi, a nema većega dobra od dobrotvorne ljubavi koja ima sva druga dobra u sebi. Dobrotvorna je ljubav bez straha: dala je sve što ima i nema što izgubiti. Nosi pravi mir, jer se savršeno slaže sa svim što je dobro i ne boji se nikakva zla.
Dobrotvorna je ljubav jedina savršeno slobodna, jer radi ono što joj se sviđa: ne želi, naime, ništa osim da ljubi i ne može biti spriječena da ljubi.
T. Merton, Nitko nije otok
Duh Sveti i Marija
Priznajem sa svom Crkvom da je Marija puko stvorenje, izašlo iz ruku Svevišnjega, pa je, u usporedbi s njegovim neizmjernim Veličanstvom, manja od atoma; ili, radije, Ona nije ništa jer je On sam Onaj koji jest (Iz 3,14); dosljedno, ovaj veliki Gospodin, uvijek neovisan i dostatan sam sebi, nije uopće ni najmanje trebao Presvetu Djevicu, niti je treba, da može izvršiti svoju Volju i očitovati svoju Slavu. Njemu je dosta htjeti, pa će sve biti. Međutim, kažem i ovo: uzevši stvari kako stoje, otkad je Bog stvorio Presvetu Djevicu, On je po njoj htio početi i dovršiti svoja najveća djela, pa možemo slobodno vjerovati da On neće svoj postupak promijeniti kroz vjekove, jer On je Bog, te nimalo ne mijenja ni svoje misli ni svoje ponašanje (usp. Heb 1,12).
Kako su se tri božanske osobe Presvetog Trojstva vladale kod Utjelovljenja i prvog dolaska Isusa Krista, tako se vladaju uvijek, na nevidljivi način u svetoj Crkvi i tako će se vladati sve do konca vjekova, kod zadnjeg dolaska Isusa Krista.
Bog, Duh Sveti hoće u njoj i po njoj oblikovati sebi odabranike, pa joj kaže: U mojim odabranicima puštaj korjenje. (Si 24,13) Puštaj, miljenice moja i Zaručnice moja, korijenje svih svojih kreposti u moje odabranike, da se sve više množe. Toliko sam se u tebi nasladio kada si, živeći na Zemlji, vršila najuzvišenije kreposti da te još i sada želim naći na zemlji, a da ne moraš ostaviti Nebo. Stoga se obnavljaj u mojim odabranicima, da u njima s uživanjem gledam korijenje tvoje nepobjedive vjere, tvoje duboke poniznosti, tvoga općeg mrtvljenja, tvoje uzvišene molitve, tvoje žarke ljubavi, tvoga stalnog ufanja i svih tvojih kreposti. Ti si moja Zaručnica uvijek jednako vjerna, jednako čista i jednako plodna kao što si nekoć bila. Neka mi tvoja vjera daruje vjernike, tvoja čistoća neka mi daje djevice, tvoja plodnost neka mi daje izabranike koji su moji hramovi.
Kada se Presveta Djevica Marija pojavi u kojoj duši, Ona tu tvori čudesa milosti, kako to samo Ona može, jer samo je Ona plodna Djevica, koja niti je kada imala niti će ikada imati sebi slične u čistoći I plodnosti. Marija je proizvela s Duhom Svetim najveće djelo što ga je ikada bilo ili će ga biti: Boga - Čovjeka; I Onda će, dosljedno, proizvesti najveće stvari i u zadnja vremena. Njoj je pridržana tvorba i odgoj velikih svetaca, koji će se pojaviti pri konca svijeta, jer samo ova izvanredna i čudesna Djevica može u zajedništvu s Duhom Svetim proizvesti osobite i izvanredne stvari.
Kada Duh Sveti, njezin Zaručnik, nađe Mariju u kojoj duši, On tamo leti i ulazi u svoj svojoj punini, te se toj duši daje obilatije što više mjesta ona daje njegovoj Zaručnici.
Sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski
Arški župnik o Duhu Svetom
Oko svjetskog čovjeka ne vidi dalje, nego do kuda dopire naš zemaljski život, kao što i ja sada, dok vam govorim, svojim očima ne mogu vidjeti dalje, nego do stijene, ako su crkvena vrata zatvorena. No, oko pravog kršćanina, prosvijetljeno od Duha Svetoga, vidi mnogo dalje, ono preko vremena i prostora gleda u dubine vječnosti.
Bez Duha Svetoga mi smo hladni i neosjetljivi, kao kamen na putu. Uzmite u svoju desnu ruku spužvu, napunjenu vodom, a u lijevu ruku kamen, pa sada oba komada stišćite, koliko jače možete. Što ćete vidjeti? Iz kamena neće izaći ništa, a spužva će vam dati vode u izobilju. Spužvi, napunjenoj vodom, slična je ljudska duša, u kojoj stanuje Duh Sveti, a kamen hladno i tvrdo srce grešnika, u kojem nema Duha Svetoga.
Vjerniku se, koji se prepušta Svjetlu i vodstvu Duha Svetoga, čini kao da svijet za njega ne postoji. A svijet u svojoj sljepoći omalovažava i niječe opstojnost Božju. Radi se o tome, da znamo, tko nam treba biti vođa na našem životnom putu. Ako to nije Duh Sveti, onda možemo činiti što hoćemo, pravog zadovoljstva nećemo nikada imati. A ako se damo prosvjetljivati i voditi od Duha Svetoga, onda osjećamo unutarnju utjehu i veliku slatkoću u našem srcu, te bismo gotovo htjeli umrijeti od miline. Poštovatelj Duha Svetoga uživa u svojoj nutrini neizrecivu sreću, dok su grešnici i preziratelji Duha Božjega uvijek nezadovoljni i nesretni, kao da se valjaju na trnju i šiljatom kamenju, koje pokriva njihovu životnu stazu.
